Jedni bi rekli da je taj potez naivnost i ponižavanje.
Ja bih ga nazvala potrebom da zatvorim priču. Moj način da joj dam barem prividno dostojan završetak.
Nazvala sam ga nakon točno četrdeset dana tišine. Bez ijednog poziva, bez poruke, bez znaka da je išta između nas uopće bilo stvarno.
Bilo je podne i petnaest kad sam začula njegov glas s druge strane slušalice.
“Hej. Smetam li?” — upitala sam dok mi je srce stajalo u grlu i tuklo nenormalnom brzinom.
“Hej. Oprosti. Spavao sam.”
“Sad? Ne radiš?”
“Radim. Dok čekam, samo sam malo zatvorio oči.”
“Ne javljaš se ništa. Nestao si. Što se događa s tobom?” — malo sam se opustila.
“Radim. Ništa. Sve kao i obično. Ti?”
“Kako je raditi kad mene nema u blizini? Nestala je sva zabava i smijeh, sigurna sam.”
“Pa… tako nekako.”
“Imam zadatak za tebe. Uzmi rokovnik i okreni na subotu. I uzmi onu moju kemijsku. Tamo zapiši njome da ideš sa mnom na kavu u 17 sati. Dogovoreno?” — bila sam izravna koliko sam mogla biti.
“Ne mogu. Nisam doma. Kod nekog sam. Nešto se dogodilo i moram biti tamo.”
“Želiš li pričati o tome?”
“Nisam dobro. Dogodilo se… smrtni slučaj. A onda odjednom i bolnica. Privatno. Nisam dobro.” — rekao je tiho.
“Što se dogodilo? Jesi li dobio kakve lijekove?” — ostala sam mirna.
“Jesam. Ali još uvijek me čekaju pretrage i pregledi.”
“Što se dogodilo?”
“Prometna nesreća. Na mjestu je poginuo.”
“Koliko je imao godina? Kako?”
“Devetnaest. Brzina. Zar ti ne čitaš novine? Posvuda je pisalo o tome.”
“Ne. Rekla sam ti da ne čitam to i da nisam upućena u to što se piše unutra. Žao mi je. Kako si ti? Ako želiš razgovarati o tome, tu sam. A ako želiš da samo šutimo, svejedno sam tu. Okej?”
“Hvala.”
“Znaš… nebo je sad dobilo još jednog anđela. Nemoj to nikad zaboraviti.”
Nije ništa rekao na to.
Ostala je između nas samo tišina. Kao i uvijek — nedorečena, teška, puna svega onoga između redova.
“Zvat ću te opet da provjerim kako si. Može?”
Samo je hladno potvrdio i poziv se prekinuo.
…
“Hej. Smetam li?” — veselo sam viknula u slušalicu.
“Hej. Da, smetaš. Trebaš nešto?” — hladnoća s druge strane.
“Oprosti. Samo sam htjela čuti kako si. Ništa drugo.”
“Nemam vremena za gluposti.” — drsko je prekinuo poziv.
Nisam se mogla suzdržati pa sam mu poslala poruku:
Oprosti, samo sam htjela čuti kako si i da vidim kako su prošle pretrage. Je li sve u redu? Što kažu liječnici?
“Sve je dobro.”
“Jesi li siguran?”
“Da. Sve je dobro.”
“Vidi… moram biti direktna i iskreno te pitati… ovo između nas ne vodi nigdje? Samo… moram to znati.”
“Koje Lu????”
“Hvala ti. Želim ti svu sreću dalje u životu. Čuvaj se.”
Odgovorio je samo emotikonom smijeha kroz suze.
Baš kako sam i očekivala.
Drsko i hladno. Baš kao i cijeli njegov svijet — smijeh i parodija.
Ne mogu reći da sam očekivala išta drugačije, niti ishod kakav priliči jednom normalnom ljudskom biću. Više ništa nisam pisala.
Nisam trebala više nikakav kraj.
Dobila sam ga.
Možda je izgledao kao da ga je pisalo dijete, a ne on.
Ali ništa zrelije ni nisam mogla dobiti od njega.
To je bio njegov maksimum.
I posljednje što mi je mogao dati.
Nije boljelo ono što je rekao.
Boljelo je ono što nije.
Boljela je praznina u njegovim riječima, tišina koja je glasnije govorila od bilo kakvog odgovora.
Boljelo je to što sam napokon jasno vidjela — ne njega, nego sebe u toj priči.
Sebe kako čekam.
Sebe kako pitam.
Sebe kako pokušavam izvući nešto iz nekoga tko nikada nije imao što dati.
I u tom trenutku, nešto se slomilo.
Ne naglo, ne dramatično. Tiho.
Kao kad shvatiš da više nema što spasiti.
Da nikada zapravo nije ni bilo.
Nije to bio kraj nas.
To je bio kraj mene koja je vjerovala da tamo ima nešto vrijedno čekanja.
I možda je to jedino što je imalo smisla u svemu.
Ne njegov odgovor.
Ne njegov odlazak.
Nego moj odlazak iz iluzije.
